"Što Zapad glasnije govori o porazu Rusije, to je mir u Ukrajini sve dalje od dosega"

Žrtva brutalne ruske agresije koja ove zime izaziva pravu humanitarnu katastrofu, Ukrajina je također zaglavljena između dviju vrsta zapadnog populizma. Jedan je onaj Donalda Trumpa i njegovih europskih krajnje desnih pandana, koje ne zanimaju ni Ukrajina ni poredak utemeljen na pravilima, već samo njihovi privatni interesi. Drugi je populizam antiruskih (i anti-Trump) jastrebova koji cinične interese vojno-industrijskog kompleksa umataju u lažnu liberalnu retoriku, dok se pretvaraju da brane vrijednosti kojih se zapravo ne drže — barem ne u Ukrajini, piše Ragozin za Al Jazeeru.

Uoči Münchenske sigurnosne konferencije, najvažnijeg europskog događaja za stručnjake za vanjsku politiku i vojna pitanja, njezin dugogodišnji predsjednik Wolfgang Ischinger postavio je dnevni red u vezi s rusko-ukrajinskim sukobom, koji ovog mjeseca ulazi u petu godinu. Dok Ukrajina brani Europu, rekao je za Tagesspiegel, ruska prijetnja Europi nije velika, ali kad rat završi, ona će se enormno povećati.

Iako je požurio zanijekati da ne želi da se mir postigne u skorije vrijeme, poruka je bila jasna: Ukrajina pomaže europskim zemljama da se pripreme za rat s Rusijom (bez obzira na to koliko se ta mogućnost sada čini nevjerojatnom, jer pretpostavlja da su vladari u Kremlju u biti suicidalni).

Barem je tako Ischingerov stav protumačio ukrajinski veleposlanik u Berlinu Andrij Meljnik. Argument da bi „Ukrajina trebala iskrvariti samo kako bi Europi kupila više vremena za vlastitu obranu” ciničan je, poručio je Ischingeru na platformi X. Ukrajincima je hitno potreban prekid vatre, inzistirao je veleposlanik.

U međuvremenu, ideja da bi mir u Ukrajini bio preuranjen i dalje prevladava u nekoliko važnih europskih prijestolnica, osobito u Londonu, kao i unutar jastrebovskih američkih think tankova koji su uložili svoj ugled u poraz Rusije — cilj koji se čini daljim nego ikad. Dvoje istaknutih stručnjaka za vanjsku politiku, Michael Kimmage i Hanna Notte, izrazili su to daleko otvorenije od Ischingera u tekstu za Foreign Affairs. „Najvažnije je da SAD i Europa ne bi smjeli žuriti s pregovorima o okončanju sukoba”, napisali su.

Takvo je raspoloženje, prema riječima mađarskog ministra vanjskih poslova Pétera Szijjártóa, prevladavalo i na sastanku Vijeća EU za vanjske poslove krajem siječnja. Nekoliko europskih ministara vanjskih poslova, tvrdio je u intervjuu, otvoreno je izjavilo da „Europska unija nije spremna za mir”. To podsjeća na izjavu danske premijerke Mette Frederiksen, koja je prije godinu dana (prema ukrajinskim medijima) rekla da je mir u Ukrajini rizičniji od rata.

Logiku iza tih argumenata doista je teško shvatiti. Zapadne sile godinama su usmjeravale Ukrajinu prema odbijanju bilo kakvog realno ostvarivog kompromisa. Jedini rezultat takve politike jest da su realni uvjeti za mir znatno pogoršani u odnosu na ono što bi Ukrajina dobila po 'defaultu' tijekom pregovora u Istanbulu 2022. ili u Minsku 2015. godine.

Prijetnju ruskim napadom na zemlje NATO-a još je teže potkrijepiti u racionalnom, neemotivnom razgovoru. Izravni sukob između Rusije i Zapada, koji su obje strane nastojale izbjeći tijekom protekle četiri godine, znači nuklearni rat, što bi okončalo ljudsku civilizaciju kakvu poznajemo. Gospodarski i demografski, Rusija je patuljak u usporedbi samo s EU-om, a kamoli s kombiniranom snagom EU-a, SAD-a i Britanije. Ne može dobiti rat protiv Zapada bez pribjegavanja nuklearnom oružju.

Sveobuhvatni sukob sa Zapadom nije dio glavnog političkog diskursa u Rusiji niti ideološki cilj — za razliku od SSSR-a, moderna Rusija nema stvarnu ideologiju. Nema načina da bi Rusija napala zemlje NATO-a, osim ako ne osjeti istinsku egzistencijalnu prijetnju — primjerice kroz blokadu svojih baltičkih luka ili zapadom potpomognute raketne napade na Moskvu s teritorija Ukrajine. Dovoljno je indikativno da Moskva posljednje četiri godine nije izravno odgovarala na ono što ljudi poput bivšeg britanskog premijera Borisa Johnsona otvoreno nazivaju zapadnim posredničkim (proxy) ratom protiv Rusije.

Divlje tvrdnje koje grubo pogrešno tumače ruske motive i namjere sastavni su dio huškačkog populizma koji godinama raspiruje ovaj sukob. Takvo je bilo i lažno obećanje o porazu vodeće svjetske nuklearne sile kombinacijom ekonomskih i vojnih sredstava.

Govoreći na Münchenskoj konferenciji 2022., nekoliko dana prije početka ruske sveobuhvatne invazije, isti taj Boris Johnson — tada još na dužnosti — izjavio je da „Rusija mora propasti i mora se vidjeti da je propala”. Nešto više od mjesec dana kasnije, Johnson je, prema riječima glavnog ukrajinskog pregovarača Davida Arahamije i brojnih drugih izvora, pomogao u sabotiranju mirovnih pregovora u Istanbulu, koji su mogli okončati oružani sukob na samom početku.

Obraćajući se golemoj masi u Varšavi u ožujku 2022., tadašnji američki predsjednik Joe Biden praktički je obećao svrgnuti Vladimira Putina: „Zaboga, ovaj čovjek ne može ostati na vlasti.” Također je tvrdio da su zapadne sankcije „pretvorile rublju u krhotine” i da se dolar u trenutku njegova govora mijenjao za 200 rubalja. To je bila izravna laž. Stvarni tečaj toga dana iznosio je 95 rubalja za dolar. Danas je manje od 80 rubalja za dolar. Prošle godine rublja je bila jedna od najuspješnijih svjetskih valuta, porasla je za 44 posto u odnosu na dolar na godišnjoj razini.

Šefica europske diplomacije Kaja Kallas još je u listopadu 2025. govorila da vjeruje u sposobnost Ukrajine da porazi Rusiju — procjena koja je u potpunosti proturječila stvarnosti na terenu još od 2023., kada je nakon neuspjele ukrajinske protuofenzive Rusija započela sporu ofenzivu koja traje i danas, dok se ključna ukrajinska infrastruktura pretvara u ruševine, a zemlja se ubrzano depopulira.

Dolazeći od ljudi koji se nazivaju „liberalima”, ovaj neobuzdani populizam stvara paradoksalnu situaciju u kojoj certificirani krajnje desni populisti, poput Trumpa ili mađarskog premijera Viktora Orbána, kao i čelnici njemačkog AfD-a, počinju djelovati razumno i sklono izbjegavanju sukoba kada je riječ o ratu u Ukrajini. Odavno su shvatili da mogu iskoristiti rusofobiju svojih protivnika razotkrivajući njihove neprestane laži, pretjerivanja i neutemeljena hvalisanja.

Cjelokupna zapadna politika prema Rusiji i Ukrajini u posljednjih 30 godina bila je katastrofalan promašaj, koji je stvorio velik poticaj i neiscrpan izvor političkog goriva za antisistemske aktere. Neprestano odgađanje mira u Ukrajini proizlazi iz činjenice da je previše ljudi previše uložilo u nerealne ishode rata, pa nastavljaju kupovati sve više vremena kako bi ublažili posljedice. No to dolazi uz golemu cijenu koju Ukrajinci plaćaju svojim životima i budućnošću svoje zemlje.